|
|
| veljača, 2007 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pa...ja sam ana...imam 15 godina...i idem u gimnaziju...
jakosam čudna osoba...uvijek za zajebanciju i na tuđi i na vlasti račun...hmmmmm...treniram rukomet...slušam sve(mrzim cajke)...obožavam čokoladu i....jednog dečka(al fakat samo jednog)....
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
annah
Čudne misli u njezinoj glavi
yanya
gadura
Free Image Hosting
Ne vjeruj svemu što čuješ,nemoj potrošiti sve što imaš,nemoj spavati koliko želiš...
Pričaj sporo,ali misli brzo...
Voli duboko i strastveno,možda ćeš biti povrijeđen,ali to je jedini način da u potpunosti živiš...
Poštuj sve ostale i budi odgovoran za svoje postupke..
Kad god shvatiš da si pogriješio učini sve što je potrebno da to isprivaš...
Ponekad je šutnja najbolji odgovor...
Ljudi su kadkad nerazumni,nelogični,sebični.Nije važno,oprosti im!
Ako činiš dobro,ljudi te mogu optužiti da imaš sebične motive.Nije važno,čini dobro!
Ako si uspješan,dobit ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje.Nije važno,budi uspješan!!
Dobro koje činiš danas,sutra će biti zaboravljeno.Nije važno,čini dobro!!
Poštenje i iskrenost,učinit će te ranjivim.Nije važno,budi pošten i iskren!!!
Ono što godinama izgrađuješ,moglo bi biti razrušeno u času.Nije važno,gradi.
Ako si miran,spokojan i sretan,ljudi mogu biti ljubomorni.Nije važno,budi sretan!
Ako pomažeš ljudima,možeš loše proći.Nema veze,pomaži ljudima!
Daj svijetu najbolje od sebe,a on će ti uzvratiti udarcima.Nije važno,daj svijetu najbolje od sebe!!!!!!!!!!
Ljubav je veličanstvena katastrofa:znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati,srljati u propast s osmjehom na usnama,radoznalo čekati trenutak kada će se stvari usrati.Ljubav je jedino programirano razočaranje,jedina nepredvidiva nesreća koja se traži repete.
(''Ljubav traje 3 godine''-Frederic Beigbeder)
Znam,mnogi će među vama reći:Što ti je mala?
Imaš tek 15 godina,''lijepa si'',vesela cura,ima mali milijun dečkiju na svijetu.Pa nije on jedini!
Je,je,sve je to točno!U teoriji.Na papiru.Ali ja ga jednostavno volim.Ne mogu zamisliti dan bez njega,bez njegovog zaraznog osmjeha,njegovih dubokih smeđih očiju,njegovog vječitog optimizma...
Realna sam osoba,s obje noge stojim na zemlji,možda i sa sve četri,ako treba,znam da ovakve''ljubavi'' na daljinu nemaju bogzna koliko dug vijek,sve mi je to kristalno jasno...Ući će u njegov život neka druga cura,neka druga Ana,ući će i u moj neki drugi Filip.Ali,opet,ja hoću ovoga Filipa i nikojeg drugog.I ne mogu si pomoć.Tako se bezvezno osjećam.U 15.godini svaki bi normalan čovjek trebao disati punim plućima,imati osjećaj da se pred njim otvaraju vrata života,većeg i od najvećeg oceana,da je pred njim bezbroj najluđih i njaljepših mogućnosti.
No ja očito nisam normalna.Nisam ni 6mj imala 15 godina,a od nožnog prsta do zadnje vlasi na glavi bila sam preplavljena samo jednom mišlju.
Da se vrata mog života polako,ali sigurno-...zatvaraju...
...Bila je to definitivno jedna od najneobičnihij noći u mom životu.Nisam bila tužna,nisam bila u histeriji.Samo nekako prazna.Duboko prazna.Kao da ispod moje kože nije bilo aposutno ničega,čak ni srca.
Samo vakuum,golemi vakuum.
Nikad se do sada nisam tako osjećala.Kao da nisam više bila Ana,nego Jedno Veliko Ništa koje hoda ovim svijetom.Postalo mi je jasno:tako se valjda osjeća čovjek kada gubi nekog jako dragog,nekog zbog koga ima razloga ujutro ustati iz kreveta,zbog koga diše,kotrlja se,živi...
Kada doista gubi nekog dragog,jako,jako,jako,jako dragog,tada čovjek nakon prvog šoka više uistinu ne plače,ne cvili,ne kmeči,nego zapravo na trenutak...dva,tri...-prestane živjeti...
Iako smo prekinuli prije tj.dana,sinoć me probudio filipov poziv....bilo je oko ponoći...zamolio me da se hitno nađemo na našem...starom mjestu(na vrhu njegove zgrade,na 20. katu)...brzo sam navukla trenirku i krenula....iskreno-jedva sam oči držala otvorene...
kada sam ga ugledala samo je nekako na silu nabacio osmjeh i poljubio me...u lice...
rekao mi je da mi mora nešto bitno reć i započeo....pričao je na dugo i široko...a ja sam od toga svega samo shvatila da odlazi u NJemačku....zauvijek...
Sjeli smo na rub zgrade...naslonila sam glavu na njegovo rame...
i pitala ga-''Mogu bit iskrena?''
'-''Naravno''...Šutio je i gledao me svojim dubokim tamnim očima...
''Znaš,muči me nešto drugo....Hoćemo li se,Filipe,održati nas dvoje?To me muči!Kilometri će nas dijeliti!Tisuće kilometara!Nisam mala curica!Znam kako to ide!Nisu glupi ljudi izmislili onu staru:daleko od oka,daleko od srca...''-u kutovima oba oka počele su mi se skupljati suze.
''Hoćemo li i za godinu dana sjediti ovako zagrljeni?Ha,šta misliš?''
''Polako,polako...''-čvrsto me zagrlio.
''A zašto ne bismo sjedili?Ja sam ti stari romantičar!I doista vjerujem u snagu ljubavi,koliko god ti to sada banalno zvučalo!Ako se volimo,neće nas ni milijuni kilometara razdvojiti!!''
Malo sam šutjela,a onda rekla:''Znaš i sam da ovo nije vrijeme romantičara!Oni su odavno otpjevali svoje!Budimo realni,Filipe!Stanimo objema nogama na zemlju!Htjela bih ti reći samo ovo:Ne znam što doista donosi sutra,ne znam hoćeš li se za koji mjesec zaljubiti u neku Njemicu,ali želim da znaš i da što duže pamtiš-volim te...!-Nisam se mogla suzdržati i pustila sam suze da krenu niz obraze.
U tom su se trenutku i njegove oči ovlažile...još me čvršće zagrlio...-''I ja tebe vol...-pokušao je reć.''Šššššš...Ne govori ništa,molim te''-rekla sam tiho.
Iznad nas jedna je zvijezda počela padati.Preko cijelog pregolemog neba..padala je i padala,sve niže i niže,a onda se u tišini ugasila...
pa.....
Danas sam opet bila na mom najdražem mjestu...na mojoj klupici.Zadržala sam se tamo nekoliko sati,razmišljajući...o svemu...Svuda oko mene su bili zaljubljeni,i mladi i stari...Ko da im je valentinovo počelo dan ranije ili možda je možda njima valentinovo svaki dan u godini...
Rzmišljajući tako...pokušala sam spoznati-koji su zapravo moji strahovi,čega se zapravo bojim??....a onda mi je pred oči došla slika situacije u kojoj sam se nedavno našla i shvatila sam da je ono čega se zapravo istinski bojim SMRT...Vjerovatno je to razlog zašto sve gledam s pozitivne strane,pokušavam sve okrenuti na šalu i ispraviti pogreške na vrijeme...pokušavam sama sebe uvjeriti da taj strah ne postoji...
Kad pomislim na smrt(a to je hvala,bogu rijetko)zapitam se-pa koji je zapravo smisao svega ovoga?Zašto sam ovdje?Zašto se truditi,mučiti nešto postići kad postoji ''ONA'' koja je očito iznad svega i ne bira žrtve??
mnogi ne znaju cijeniti ono što imaju....ne mislim na materijalne stvari....i činit će se kao da govorim to tek tako...ali zaista to i mislim....sve materijalno možemo kad tad izgubiti,ali ima nešto više,iznad toga što je teško dobiti,a još teže izgubiti,a to je pravi prijatelj....
svi se ponekad osjećamo kao da nema izlaza,kao da smo u slijepoj ulici...i najbezveznija gruba riječ tada nam ''čupa''suze na lice....a ja imam tu sreću da...kada se već nađem u slijepoj ulici,nailazim na jedna vrata....iza kojih me uvijek čekaju moji prijatelji sa lijepom toplom riječi,koja mami osmijeh na lice pa makar i preko volje....
jedino što mogu reć je...hvala,ljudi....
hmmmm...novi početak...zvuči kao nešto puno nade...puno vjere u bolje...
,al nije uvijek tako...za mene je ovo novi početak,samo zato jer okrećem novu stranicu u životu...imam osjećaj da se mijenjam,a samo vrijeme će pokazati jel to promijena na bolje ili...ne
Puno toga se promijenilo u mom životu....ne mojom voljom,mojom zaslugom,nego voljom moje okoline,ljudi koji me okružuju...
Često me muči pitanje-Kako drugi uspjevaju?Kako?
Kad god pokušam,odlučim nešto napraviti,postići pojavi se kao neka prepreka na tom putu...i često ne znam,ne uspijevam naći drugi put kako bih ipak stigla do cilja...
Imam osjećaj kao da svi drugi mogu sve...osim mene...i to me istovremeno i ljuti...rastužuje
